UZGAJIVAČNICA KUĆNIH LJUBIMACA "Od KRALJA"

OPČENITO O NAŠIM PSIMA

KINESKI KUKMASTI (GOLOKOŽI) PAS

(Chinese Crested Dog)

IME: LOLA

SPOL: ŽENKA

DATUM ROĐENJA: 23. 04. 2010.

OTAC: SASQEHANNA WERTER (RUSIJA)

VIŠE O PASMINI: www.pasoddy.com/pasmine/kineski_kukmasti_pas.php

FRANCUSKI BULDOG

Bouledogue Rfancais

MATIČNA ZEMLJA: Francuska

PODRIJETLO: To je ahtohtona pasmina, možda s nešto krvi engleskog buldoga, a nije isključeno da su kod stvaranja ove pasmine sudjelovali i mops i brabantski psić.

ALKA ARS VIVENDI

OTAC: PLUTO

MAJKA: BETA

OŠTENJENA: 24. 10. 2008. g

OPIS: To je pas malog uzrasta (težina je od 6 do 12 kg), velike kvadratične glave, gubice kratke i plosnate; usnice su crne, mlohave i prekrivaju zube; čeljusti su široke i snažne; stop jako naglašen; oči tamne, okrugle i nešto ispupčene; uši, široke pri korijenu i zaobljene pri vrhu, nošene su uspravno; vrat je bez podvoljka; prsni koš bačvast sa zaobljenim rebrima; rep kratak, nisko nošen; dlaka kratka, sjajna, mekana; boja: tigrasta (crna i crvenkasta), boja prepelice (temeljna bijela s tigrastim mrljama).

FRANCUSKI BULDOG

NARAV: Hrabar, okretan, uravnotežen, privržen, osjetljiv inteligentan.

KORIŠTENJE: To je kućni pas koji dobro čuva stan. Rado lovi i štakore.

HRANA: Ne smije se ugojiti pa ga valja umjereno hraniti.

PUDL

Caniche

MATIČNA ZEMLJA: Francuska. PODRIJETLO: Nije potpuno jasno jeli taj pas nastao u Francuskoj, Njemačkoj, Danskoj ili u starom Piemontu. Sigurno je, međutim, da potječe od francuskog vodnog psa barbeta, koji je danas već gotovo nestao.

OPIS: Postoje tri varijante pudla: veliki,(od 45 do 58 cm), srednji (od 35 do 45 cm) i patuljasti (ispod 35 cm). Srednja težina triju varijanata je 22, 12 i 7 kg. Glava pudla je plemenita, veličina glave je u skladu s veličinom tijela; crni, sivi i bijeli primjerci imaju crnu njušku, smeđi smeđu. Obrazi su plosnati, zubi se dobro sklapaju; lubanja je lijepo oblikovana; oči crne ili smeđe, vrlo živog izraza; uši ovješene uz obraze, obrasle valovitom dlakom; vrat čvrst, lagano savijen; glava ponosno nošena; rep visoko usađen, prikračen na polovicu ili jadnu trečinu; dlaka kovrđava ili upredena. Boje: crna, bijela, smeđa ili boje marelice, uvijek jednobojan. Pudla se mora redovito šišati, bili na "lavlji" način bilo na način prihvaćen 1960 godine. Druge vrste šišanja nisu dozvoljene.

NARAV: Vrlo dobar, inteligentan, hrabar, veseo, osjetljiv, lako odgojiv. KORIŠTENJE: U Francuskoj se još i danas naziva "caniche" što je nastalo od "canard" (patka) jer je stari pudl bio odličan aporter močvarne divljači, što je naslijedio od svog pretka, francuskog vodnog ptičara barbeta. Zbog ljepote i inteligencije ubrzo je postao pas za pratnju. Posjeduje vrlo fin sluh i izražen smisao za orijentaciju. Bolje od drugih pasa razumije smisao riječi. Strpljivo podnosi šišanje i kupanje. obožava djecu. Ne podnosi grubosti.

HRANA: Pastuljasti uzrast: 100g usitnjenog mesa; srednji uzrast: 200g usitnjenog mesa; veliki uzrast: 300 g usitnjenog mesa. Dodaje se kuhana riža i povrće.

NAPOMENA: Pudla treba izbjegavati pariti u srodstvu, jer ta pasmina naginje nervozi.

MLJETSKI PSIĆ - MALTEZAC

Maltese

MATIČNA ZEMLJA: Italija

PODRIJETLO: Na grčkoj vazi, staroj 4000 godina, nalazi se slika tog psa i natpis "melitaeus". To je najstariji podatak na svijetu, gdje se uz sliku psa (prikazanog u tadašnjem oliku) nalazi i naziv pasmine. Ta pasmina potječe s našega otoka Mljeta (latinski Melita), što priznaju svi kinološki stručnjaci, ali su ga Talijani prvi standardizirali te naveli da potječe s otoka Malte.

OPIS: Visina mužjaka: od 21 do 25 cm, ženke: od 20 do 23 cm; težina: 3 do 4 kg. Duljina gubice iznosi 1/3 ukupne duljine glave; njuška je crna, velika, sa širom otvorenim nosnicama; stop je naglašen; oči velike, tamnookeraste; ovješene uši su obilato obrasle dlakom; rep, bogat resama, položen je na leđa; najvažnija je karakteristika ovog psa njegova dlaka - gusta, sjajna, teška, vrlo dugačka (22 cm, dakle do poda). Boja je snježnobijela, ali je dozvoljena i svijetla boja slonove kosti. Neophodno je potrebno dnevno češljanje.

NARAV: Miran i blag, ali i prepreden, veseo, inteligentan, voli gospodara.

KORIŠTENJE: Klasičan kućni pas, dražestan i umiljat.

NJEMAČKA DOGA (CRNA) Deutsche Dogge (Schwarz)

NJEMAČKA DOGA CRNA

MATIČNA ZEMLJA: Njemačka.

PODRIJETLO: Na grčkom novcu iz 36. godine prije nove ere ugravirana je slika psa, vrlo nalik današnjoj dogi. Stoga se smatra da taj pas potječe iz Grčke, pa nije bez razloga nazvan "Apolonom pasa". Ipak o njemu postoje precizniji i nepobitni podaci nekoliko stoljeća kasnije. Godine 407. provalili su u Njemačku, Galiju i dio Španjolske stari azijatski narodi Alani, koji su sa sobom vodili neku krupnu vrstu mastifa. Naročito su u Njemačkoj bili oduševljeni tim divnim životinjama, sposobnim da pobjede u borbama sa medvjedima i vukovima. Kad su nestali barbarski invazori, ovi su psi selekcionirani, križanjem mastifa sa irskim hrtovima. tako su nastali veliki psi, vitki, okretni i lijepi, koji su negdje poznati pod imenom "alani". U Engleskoj ih, međutim, nazivaju "danskom dogom" mada njemačka doga nema nikakve veze s Danskom.

NJEMAČKA DOGA CRNA

OPIS: Udivovskom psu sjedinjeni su divovski izgled, snaga i elegancija. Najmana visina mužjaka je 80 cm, ženke 72 cm, ali se najviše cijene primjerci koji nadilaze te mjere. Težina nemačke doge je oko 60 kg. Glava je izdužena, uska, s naglašenim stopom (čeoni usjek) i s poširokim nosnim hrptom; vrat je dugačak i mišičav; prednje noge su savršeno ravne; stražnje noge širokih bedara; šape okrugle; nokti kratki i tamni; rep je srednje duljine , seže do skočnog zgloba. Oči su okrugle, po mogučnosti tamne i inteligentnog izraza. Zubi su bijeli i dobro razvijeni, škarasti. Sve doge imaju kratku dlaku, gustu i priljubljenu, sjajnu. Crna njemačka doga je potpuno crna i sjaji se poput laka, s tamnim očima. Takozvana plava varijanta (plavkasto-siva) smiju imati svjetlije oči.

NARAV: Po prirodi uravnotežen, postaje agresivan ako to okolnosti traže, naročito ako netko ugrožava gospodara. Ali u biti je dobar, privržen i strpljiv.

KORIŠTENJE: Njemačka doga je bila sve: borben pas, lovački, za pratnju, čuvar, pas za osobnu obranu. Danas se koristi začuvanje ali se naročito drži zbog ljepote i dobre naravi, kao dekorativan gost vrtova.

HRANA: Odrasla njemačka doga treba dnevno 1,50 kg mesa uz rižu i povrće. Ne smije se udebljati pa treba mnogo kretanja.

PEKINŠKI DVORSKI PSIĆ (PEKINEZER) Pekingese

MATIČNA ZEMLJA: Kina

PODRIJETLO: Vjerojatno ima krvi špica, ali se njegovo podrijetlo gubi u tami od više od četiri tisuće godina. Kroz mnoga stoljeća je bio omiljeni pas carske obitelji u Pekingu, a u Europu su ga prenijeli 1860. godine engleski i francuski vojnici, koji su u opljačkanoj Ljetnoj palači pronašli nekoliko primjeraka.

PEKINEZER

OPIS: Težak je od 2 do 8 kg. Glava je široka, sa široko razmaknutim očima; gubica je kratka, ali dobro vidljiva; stop dubok; usta moraju biti dobro zatvorena da se ne bi vidio ni jezik ni zubi; oči velike, tamne i sjajne, neznatno ispupčene; uši srcolike s dugim resama; vrat kratak i debeo; rep položen na leđa; kosti čvrste; dlaka duga i ravna; oko vrata široka griva. Dopuštene su sve boje, izuzev boje jetre i albinizma.

NARAV: Osjetljiv, privržen gospodaru, nepovjerljiv prema strancima, dostojanstven, vjeran, poslušan, hrabar do krajnosti.

KORITENJE: Klasičan kućni pas, koji se po potrebi pretvara u lajavog čuvara.

NAPOMENA: Treba ga često češljati i čistiti mu zube kako ne bi preuranjeno ispali.

MOPS Pug - Mops - Carlin

MATIČNA ZEMLJA: Velika Britanija

PODRIJETLO: Prije četiri stolječa doveden je iz Kine u Nizozemsku, a s vremenom je stigao i u Englesku .

OPIS: Zbitog tijela i dobro razvijenih mišića težak je od 6 do 8 kg. Glava je povelika i okrugla, gubica kratka i kvadratična, na čelu duboke bore; oči ispupčene, blagog izraza; uši ovješene, mekane, baršunaste; rep svinut u stranu; noge ravne i snažne; dlaka mekana i sjajna.

MOPS

Boja: žuta poput kajsije, srebrna, crna, sa što crnjom maskom.

NARAV: Nježan, privržen, nepovjerljiv prema strancima.

KORIŠTENJE: Oduvijek kućni pas.

NENECKI POLARNI PAS

SAMOJEDSKI ŠPIC

Samojed (lajka samojedska ili lajka nenecka)

MATIČNA ZEMLJA: Rusija.

PODRIJETLO: U Sibiru odavna žive Samojedi koji se ispravno nazivaju Neneci. Za prijevoz se stoljećima služe prekrasnim, krupnim bijelim psima za vuču, kojima se uvriježio naziv samojed. Godine 1889. istraživač Robert Scott donio je nekoliko primjeraka u Englesku. Tu je pasmina selekcionirana i proširila se čitavim svijetom. FCI je prihvatio engleski standard.

SAMOJED

OPIS: Snažan pas, dinamičan, aktivan, visok od 46 do 53 cm, težak oko 20 do 30 kg. Glava je snažna, klinasta, njuška crna ili smeđa, čeljusti snažne, oči tamne, kose, duboko usađene; uši srednje veličine, neznatno zaobljenih vrhova i uspravno nošene; rep je dug, obilno obrašten dlakom, nošen zavinut na leđima. Noge su čvrste i mišičave, šape plosnate, obrasle dlakom. Dlaka je gusta, gruba, nije valovita, donja dlaka je gusta i mekana i brani ga od polarnih temperatura. Najpoželjnija je bijela boja, ali se prihvaćaju i žućkasto-bijela, žuta, crno-bijela i smeđe-bijela boja.

NARAV: Miran pas, prijazan, dostojanstven, poslušan, vjeran, privržen. Budući da je naviknut na rad u čoporu, ne ispoljavaju se uvijek sve te njegove divne vrline, ali čim pripadne samo jednom gospodaru, postaje najbolja, najveselija i druželjubiva životinja.

KORIŠTENJE: Klasičan pas za vuču saonica, sposoban je vući teške tovare na velike udaljenosti. S velikim je uspjehom korišten za lov na tuljane i morževe, za čuvanje stada sobova i za obranu osoba. Pokazao se i odličnim kućnim psom: lijep je i prijazan pa u čitavom svijetu uživa simpatije. Apsolutno nije zagrižljiv, rado se igra s djecom i čist je. Jedina mu je mana da često laje, ali veselim tonom.

HRANA: Idealni dnevni obrok sastojao bi se od 300 g mesa i 150 g riže i povrća. Budući da je samojed eskimski pas naviknut je na malo hrane pa i na gladovanje, nije izbirljiv.

NAPOMENA: Jedna je vrlina samojeda i ta da mu dlaka ostaje čista i bez pranja. Ipak je treba dnevno četkati, naročito ljeti, kad se množe paraziti.

HRVATSKI OVČAR

MATIČNA ZEMLJA: Hrvatska.

PODRIJETLO: Od davnine potječe od ahtohtonih ovčarskih pasa Panonske nizine (uz dunav i Dravu). To je jedna od najstarijih autohtonih pasmina jer je još danas sličan sojeničkom psu.

HRVATSKI OVČAR

OPIS: I mužjak i ženka su visoki od 40 do 50 cm. Glava nije velika, klinastog je oblika, duga oko 20 cm; oči bademaste, kestenjaste ili crne; pogled živahan; uši trokutaste, uspravne; rep nasađen, nisko nošen (neke hrvatski ovčari se legu i bez repa); dlaka na leđima je duga od 7 do 14 cm, na obrazima je vrlo kratka a tako i na vanjskoj stani ušiju: boja dlake: potpuno crna, dozvoljene su vrlo male bijele mrlje na grudima.

NARAV: Pažljiv, borben, s izrazitim instiktom obrane stada po svaku cijenu. Poslušan i lako odgojiv.

KORIŠTENJE: Skromnog izgleda, gotovo se isključivo koristi za čuvanje stada ovaca, svinja i goveda te imovine.

HRANA: Prima svaku hranu a po potrebi može nekoliko dana gladovati. U vrijeme jake zime i intezivnog rada treba ga hraniti s nešto mesa.

PAPIGA BARABAND (Polytelis swainsonii)

MUŽJAK I ŽENKA

BARABAND

(Polytelis swainsonii)

Barabandi spadaju u grupu australskih planinskih papiga. Svojom efektnom obojenošću, mirnoćom i povjerljivošću, za papige sasvim ugodnim glasom, nedostatkom navike da grizu drvene predmete te lakoćom pripitomljavanja i učenju ljudskog govora stekli su značajno mjesto u ulozi kućnog pernatog ljubimca. Svatko tko ga bar jednom vidi bude osvojen njegovom pojavom. Zbog svega toga se često nalazi u uzgajalištima, u kućama, kao i na izložbama ptica. Jedna je njegova, ne i najbolja, karakteristika da s vremena na vrijeme bude "indisponiran", odnosno da bezvoljno stoji ili čak čuči u jednom uglu naštapiću. Na prvi pogled, kod neupućenih, odaje dojam bolesne ptice. Ali nakon par dana on je ponovno u svom elementu, kao da ništa nije bilo.

Veličina barabanda iznosi 40 cm, a u prirodi ga nalazimo između Novog Južnog Walesa i sjeverne Viktorije u Australiji.

Osnovna boja perja barabanda je zelena. Na potiljku se proteže lagana plavkasta nijansa. Čelo, vrat i obrazi su mu žarkožute boje, a ispod nje na prsima je crvena zona. Perje na donjoj strani repa je crvenkasto. Kljun je crvenkast, neoperjani uski kožni krug oko oka je siv, iris narančastožute boje a noge su sive.

Ženka je bez crvenih i žutih obojenih zona perja. Područje lica je svijetloplavkastozeleno, grlo i vrat su sivo zeleni, bedra narančatožuta, a iris žut.

Mlade ptice su boje perja kao ženka, samo što im je iris smeđi. Mladi mužjaci dobivaju boju odraslih ptica nakon 6 - 9 mjeseci.

Prirodna staništa su im područja uzduž vodenih tokova, lokacije s eukaliptusovim bušom i travnate savane s pojedinačnim drvećem.

Zadržavaju se u jatima, rjeđe u parovima. Izvan sezone parenja formiraju velika jata. U mjesecu rujnu, prije sezone razmnožavanja, nije rijetkost vidjeti jata samih mužjaka. Nakon sezone razmnožavanja formiraju se porodićne grupe sastavljene od 2 do tri para s mladim pticama izleženih te godine. Hrane se u rano jutro i kasno poslijepodne. Za vrijeme hranjenja, za razliku od većine papiga nisu plašljivi. Nakon što se nahrane, odlaze u malim grupama na pojilišta. Hrane se uglavnom na podu, gdje jedu sjemenje raznih trava. Nedostatak hrane na području na kojem borave može uzrokovati migraciju ptica, ali najčešće migraciju uzrokuju vremenski uvjeti. Lete s velikom lakoćom te mogu prevaliti velike udaljenosti. Let im je brz i pravolinijski, a prati ga njihovo stalno oglašavanje. Oglašavaju se kao nimfe ali znatno dubljim glasom. Kad se hrane na drveću, oglašavaju se laganim cvrkutima.

U prirodi se hrane raznim sjemenjem, sjemenjem trava, čičkom, različitim bobicama, voćem, cvijetnim pupoljcima i nektarom. Rado će u doba žetve posjetiti polja žitarica ili stočne hrane , gdje sakupljaju zrna žita.

Sezona razmnožavanja u prirodnim uvjetima traje od rujna do prosinca. Kod udvaranja mužjaci nakostriješe perje na glavi, zauzmu uspravan stav, uz njihanje glave. Krila rašire stojeći ispred ženke, a rep periodično skupljaju i šire. Za gnijezda najradije izabiru šupljine u deblu ili rupe u granama eukaliptusovog drveća uz vodene tokove, po mogučnosti na što većoj visini. Gnijezda oblažu malim komadićima pretežno trulog drveta u koje ženka snese 4 do 6 jaja. Dimenzije barabandovih jaja su 28,7 x 23,3 mm. Na jajima leži samo ženka.

U uvjetima kućnog uzgoja i držanja barabandi se ubrajaju u podnošljivo mirne papige. Vrlo se brzo adaptiraju na krletku ili leterku. Mnogo je teži i kompliciraniji slučaj ako se nabave sveže uvezene ptice iz prirode. Bez problema se drži i nekoliko parova jedan pored drugoga u susjednim leterkama. Kod njih je uzajamni utjecaj grupe veoma jako izražen. Kod uzgoja treba biti pažljiv jer su barabandi osjetljivi na infekcije te probavne probleme (strah ili stres mogu biti uzrok).

Najbolje ih je držati u parovima ili malim grupama u vanjskim leterkama dimenzije 5 x 1 x 1,5 , zaštićenim od zime i propuha.

Hranimo ih mješavinom sjemenja sastavljenom od suncokreta, pšenice, zobi, svetlice, različitih vrsta prosa te sjemenja korova. Obavezno uz sjemensku hranu dodavati voće, zelen, i povrće, posebno mrkvz, jabuku i šipak. Za vrijeme uzgoja treba osigurati i jajčanu hranu.

Uzgoj u udomaćenim uvjetima se redovito postiže. Uzgoja sezona poćinje u ožujku. Nakon parenja ženka polaže 4 do 6 jaja čija inkubacija traje 20 dana. Trideset i pet dana nakon izlijeganja mladi počnu napuštati kućicu, a nezavisnost steknu nakon 50 dana. Za gniježdenje najradije izabiru šuplji drveni panj promjera 20 cm i visine 60 cm ili kućicu dimenzije 18 x 18 x 60 cm. Ulazni otvor treba biti promjera 8 cm. Moguće je da jedan par izvede i dva legla u toku jedne uzgojne sezone. Ženka obično postaje spolno zrela prije mužjaka, a mužjak tek nakon dvije godine.